Adaleta Stanzer: „(…) Romsko žensko dijete čim se rodi odmah je diskriminirano. Žensko dijete u romskoj obitelji ne očekuje se na isti način kao i muško dijete, s muzikom. Njena prava oduzimaju joj njeni roditelji: ne šalju je u školu, oduzimaju joj pravo izbora bračnog partnera, uništavaju joj djetinjstvo, zapravo ona ga i nema, izaberu joj muža, a on se ponaša prema njoj isto kao i njeni roditelji. Dakle, Romkinja je sredstvo, u obitelji nema nikakvih prava, rađa često i bez svoje volje. Stoga upućujem pitanje svima (…) kako da se jedna takva žena izbori za bilo što, kad ne zna čitati ni pisati, ona nema nikakve šanse za uspjeh u životu bez obzira na zakonske norme (…). Izuzetno sam ponosna na svojeg oca koji je bio pismen i koji se potrudio da školuje svoju djecu, pa i moje znanje potječe od tud. Samo znanje može pomoći ženi za uspjeh u životu.“ (materijali s konferencije „Prava i status Romkinja u zemljama u tranziciji“, Zagreb, 2000.).

Slijedom 2003. godine usvojenog Nacionalnog programa za Rome, Rome/kinje treba uključivati u društveni i politički život te voditi posebnu brigu o njihovu odgoju i obrazovanju jer je obrazovanje prepoznato kao ključni problem u rješavanju romskih problema. Stoga, između ostaloga, treba uvesti obvezatnu predškolu za romsku djecu, osigurati im pohađanje dječjih vrtića, osmisliti posebne mjere za veće uključivanje romske djece u obavezni osnovnoškolski sustav i povećati broj Roma/kinja koji/e pohađaju srednje škole i fakultete.

Da bi se postiglo veće zapošljavanje i samozapošljavanje Roma/kinja, što je također jedan od nacionalnih prioriteta, potrebno je poboljšati upravo razinu njihove obrazovanosti koja je definitivno glavna prepreka za integraciju Roma/kinja na tržište rada.  Romkinje su u tom slučaju u potpunosti diskriminirane i statistike govore o njihovoj gotovo stopostotnoj nezaposlenosti. Romkinje evidentno puno ranije napuštaju školu te je razina njihove obrazovanosti niža od one muške romske populacije, čemu pridonose rani i maloljetnički brakovi zbog kojih mlade Romkinje nemaju priliku završiti školu ili se zaposliti.

Zbog svega navedenoga, proveli smo analizu položaja Romkinja u Republici Hrvatskoj i razloga njihova ranog napuštanja školovanja, kako bismo mogli  argumentirano utjecati na primjenu relevantnim dokumentima zacrtanih smjernica kao i na nove zakonske inicijative.

SAŽETAK AKCIJSKOG ISTRAŽIVANJA 2004.

 PODACI DOBIVENI OD ROMSKIH ORGANIZACIJA

Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova kontaktirao je 37 romskih organizacija (prema popisu dobivenom od Instituta Otvoreno društvo) i uz poziv na suradnju zatražio podatke koji se odnose na odgoj i obrazovanje Roma i Romkinja, napuštanje školovanja, rane brakove i općenito status romskih djevojčica i žena (detalji su navedeni u Izvješću pravobraniteljice za 2004.).

Iz dobivenih odgovora evidentno da su Romkinje diskriminirane unutar svoje vlastite populacije. Prema jednom podatku 70% populacije živi tradicionalnim patrijarhalnim životom u kontekstu kojega žena nema nikakva prava. Ističu se nezadovoljavajući stambeni životni uvjeti bez kojih nema posvećenosti djeci i njihovu školovanju; tako većina Roma i Romkinja živi i spava zajedno u jednoj prostoriji, njih pet do deset osoba. Bolji materijalni uvjeti garantiraju bolju brigu o školovanju. Zanimljiva je primjedba da je za motiviranost djeteta važno da se  odmakne od svoje zaostale sredine, da se druži s neromskom djecom i da uvidi sve mogućnosti koje mu se pružaju u životu. Isti izvor razloge ranim brakovima vidi također u segregacijskom i izoliranom životu romske populacije gdje su Romi/kinje usredotočeni samo jedni na druge te se stoga i međusobno žene/udaju.

Zagrebačke romske udruge provode niz aktivnosti za djecu i mlade (prevencija od ovisnosti o drogama, alkoholu i nikotinu; uključivanje djece u odgojno-obrazovni sustav; opismenjavanje osoba koje su prerasle školsku dob) kao i za roditelje, s ciljem podizanja njihove svijesti o uključivanju djece u redovni obrazovni sustav. Navode da na svojim seminarima upoznaju sudionike/ce sa Zakonom o ravnopravnosti spolova i Obiteljskim zakonom, te da paze na ravnopravnu zastupljenost muškaraca i žena na edukacijama. Patrijarhalni obrasci života prevladavaju te tako i obiteljsko nasilje muškarca prema ženi i djeci. 40% brakova su još uvijek „ugovoreni brakovi“.

Prema jednom podatku 60% žena u ranoj dobi, s 13 ili 14 godina, stupa u izvanbračne zajednice, te su u 15-oj godini života već majke. 80% populacije je neobrazovano, a djeca školu napuštaju već u drugom ili trećem razredu osnovne škole.

Zagrebačka Udruga žena Romkinja „Bolja budućnost“ radi na promociji prava Romkinja, odnosno na poboljšanju njihovog ekonomskog, socijalnog, obrazovnog, zdravstvenog i pravnog statusa, te vezano za to pruža pravne savjete, i u uredu udruge i na terenu, jer je evidentno da Romkinje nisu upoznate sa svojim pravima u RH. Spolna diskriminacija je vrlo izražena u romskoj populaciji; žena (točnije djevojčica) je prisiljena rano se udati, roditi puno djece i biti vezana za obitelj i domaćinstvo. Romkinje se stoga nisu u mogućnosti školovati; većina ih je nepismena ili imaju završeno tek 2-4 razreda osnovne škole. Niska obrazovanost je ujedno razlog njihova nepovoljnog položaju u obitelji, u sredini u kojoj žive te u društvu samome, što rezultira njihovom nezaposlenošću. Citiramo i podatak „da postoji i postotak onih žena Romkinja koje imaju završene srednje stručne spreme i visoke stručne spreme ali često zbog predrasuda na temelju nacionalnosti i spola ne mogu naći zaposlenje na nekim većim položajima.“ Problem je i obiteljsko nasilje nad ženama, i fizičko i psihičko, unutar njihovih obitelji ali i od strane većinskog stanovništva. Prema njihovom istraživanju s 51 ženom Romkinjom, njih 70% je neobrazovano, 90% nezaposleno, oko 40% nema zdravstveno osiguranje, a 20% nema riješeno „svoje statusno pitanje u RH“. Navodimo  rezultate sprovedene ankete s 51 anketiranom Romkinjom iz Zagreba: a) obrazovanje – 27,5% nepismeno; 7,8% bez škole/pismeno; 19,7% završilo 1-4 r.o.š.; 13,7% 5-7 r.o.š.; 23,5% završilo osnovnu školu; 7,8% završilo srednju školu;  b) radni status - stalno zaposleno 11,8%; povremeno „na crno“ 5,9%; nezaposleno prijavljeno 62,7%; nezaposleno neprijavljeno 15,7%; umirovljeno 3,9%; prima socijalnu pomoć 43,1%; c) zdravstveno osiguranje – po zaposlenju 11,8%; po nekom drugom 7,8%; po burzi 31,4%; po mirovini 3,9%; po nekoj drugoj osnovi 3,9%; nema 41,2%; d) boravak – stalni 84,3%; privremeni 13,4%; neprijavljena 2%.

Prema odgovoru predsjednika HOSORH-a, temeljenom na podacima objavljenima u knjizi „Potrebe i problemi Roma u RH“ od 2003.g., za jednu zatvorenu zajednicu u kojoj su tradicija i kultura duboko ukorijenjene, zaštita ženskih prava je vrlo osjetljivo pitanje i velik problem. Stoga je nezadovoljavajuće što se svega nekoliko romskih organizacija bavi zaštitom ženskih prava, i to sljedećim područjima: prava na ženski identitet, žensko zdravlje, planiranje obitelji, ženska prava Romkinja, zaštita obitelji. Te su organizacije velika, često jedina, podrška Romkinjama, budući da one u svojim obiteljima nemaju pravo glasa ni pravo na vlastito mišljenje ni donošenje odluka, da su im i majke neuke te ne mogu razgovarati ni s njima, te ih njihov životni kontekst čini zatvorenima i nepovjerljivima prema okruženju u kojem žive. Status romske žene zacrtan je rođenjem; romske djevojčice već s osam godina vode kućanstvo, zamjenjuju majku koja odlazi negdje raditi s ocem. One u potpunosti preuzimaju majčinu ulogu: nabavljaju hranu, kuhaju, pospremaju, čuvaju braću i sestre, obavljaju sve kućanske poslove. Desetogodišnjim se djevojčicama često zabranjuje odlazak na školovanje i završavanje osmogodišnje škole. Udaju se već s 13 godina te rano rađaju. Razumljivo je onda zašto ostaju neobrazovane i ne mogu konkurirati na tržištu rada. „Uslijed tradicionalno patrijarhalnog shvaćanja porodice, od strane očeva, muževa i braće Romkinje su potpuno i pravno nezaštićene“. Ima i pojave trgovanja ženama i djecom te prisiljavanja na prostituciju. Svega 1% Romkinja u RH je zaposleno. Posljednjih deset godina diskriminacija prema Romkinjama je u porastu.

Probleme Romkinja ovaj izvor dijeli na one „unutarromske“ (tradicionalno podređen položaj Romkinja; nejednaka prava ženske djece na školovanje; žene su strojevi za rađanje; romske žene nemaju ista prava kao muškarci Romi; nasilje unutar obitelji; kupovina i prodaja romske nevjeste), i one „vanromske“ (dvostruka diskriminacija: kao žena i kao Romkinja; romske žene ne dobivaju posao; zdravstvena nezaštićenost Romkinja; pravna nezaštićenost Romkinja). Iz ovih problema proizlazi potreba za ostvarivanjem prava romskih žena, a koje ostvarivanje mora ići paralelno s uspostavljanjem jednakih prava ženske djece na školovanje. Budući da je Romkinja stup obitelji i da je njeno zdravlje preduvjet dobrog zdravlja ostalih članova obitelji, trebalo bi brinuti o njenom zdravlju i edukaciji te stoga Romkinjama ukazivati na važnost posvećivanja kontroli zdravlja. Također je isto prosvjećivanje potrebno i muškarcima. Romkinje treba opismeniti, „…dati im mogućnost samozapošljavanja i odabira posla kojim se žele baviti…“.

S. S. se odazvala našem pozivu i osobno/usmeno iznijela svoja iskustva i saznanja o traženim sadržajima, budući da je sama surađivala u znanstvenom istraživanju „Struktura romskih obitelji i poimanje sadržaja roditeljstva u njima“, da organizira obrazovne programe za Rome/kinje i vodi programe za žene pri svojoj udruzi (planiranje obitelji i slične zdravstvene edukacije).

Pojedinosti iz privatnoga života same S. S., koje se mogu izvući iz konteksta razgovora, također mogu pridonijeti analizi statusa Romkinja. Te pojedinosti pokazuju kako, bez obzira na predrasude i stereotipe koji su evidentni za romsku populaciju, ima slučajeva koji odskaču od prosjeka. Tako je S. S. jedna od rijetkih Romkinja koja ima završenu osnovnu školu a i naknadno srednju trgovačku, sa svojom 31. godinom života još uvijek nije udana, a sve to zahvaljujući ocu koji ju je u svemu tome podržavao (prema vlastitom iskazu). Osim toga, S. S. je svojim nastupom, kulturom ophođenja, stilom odijevanja i načinom života tipična urbana mlada žena.

Na pitanje ima li načina izmijeniti status romskih djevojčica, zadržati ih u školi, motivirati ih da steknu osnovno obrazovanje, da se ne udaju i ne rađaju kao maloljetnice, S. S. je odgovorila pesimistično da će to ići vrlo teško. Kaže da je „tradicija vrlo čvrsta“, da su djevojčice od ranog djetinjstva obećane proscima te da u brak stupaju već u vrijeme puberteta, odnosno čim se počinju formirati kao žene (a radi kulta nevinosti, saznajemo iz drugog izvora). Iz tog razloga najčešće i završe samo tri, četiri ili pet razreda osnovne škole, a rijetke čitavu osnovnu školu. To je posebice izraženo kod tzv. kosovske romske populacije, dok je među zagrebačkom romskom populacijom ta granica pomaknuta na godine oko punoljetnosti. Dakle, Romkinje se žene i s 13 ili 14 godina, a dječaci s 15 ili 16. Prigovor o neprihvatljivosti tako ranog ulaska u bračnu zajednicu roditelji ne prihvaćaju, jer je patrijarhalni model života i autoritet muškaraca u porodicama toliko jak da „oni ne žele prihvatiti da im netko nameće kad će se njihova djeca udati/ženiti“.

Sugovornica je naglasila da večernju školu (niži i viši razredi osnovne škole) koju organiziraju u svome naselju pohađa 15-ak učenika/ca, od čega su svega tri do četiri učenice. Prošle je godine njih šestero kompletiralo osnovnu školu. Ove obrazovne aktivnosti provode 8 godina i odškolovalo se oko 50 djece. S. S. kaže da su izračunali kako će se rezultati vidjeti tek za 22 godine. Kao ključni problem svoje manjine navodi činjenicu da Romi/kinje ne znaju hrvatski, ali ne znaju ni romski, a knjiga na romskom nema. Sama S. S. s nastavnicima koji rade u njihovoj školi radi na objavljivanju knjiga tj. dječjih priča na romski jezik.ž

Istakla je kako su centri za socijalnu skrb krivac što mali Romi ne završe školu; ako romsko dijete ne ide u školu, nitko ništa ne alarmira. Osim toga, Romi strahuju da im ne oduzmu djecu. Sugovornica predlaže istraživanje/suradnju s nama o tome je li i koliko tradicija još uvijek ukorijenjena kod Roma, te istraživanje po zagrebačkim školama o romskim učenicima/ama, njihovoj završenosti škole i dr. Navela je gradske škole u koje, po logici blizine romskih naselja,  idu i romska djeca (Podsused, Plinarsko naselje, Dubrava – Gornja i Donja, O.Š. I.B. Mažuranić, Pešćenica/Ferenčica, Trešnjevka, Žitnjak/Kozari Bok, Struge, O.Š. Vinko Žganec).

Konačno, Nacionalnu politiku za Rome je okarakterizirala kao „mrtvo slovo na papiru“, a u ženskoj se mreži ne osjeća dobro jer smatra da nema ženske solidarnosti.

Zaključno o akcijskom istraživanju

Iz akcijskog istraživanja proizlazi da od ukupno više od 30 organizacija, svega 4 rade konkretno na određenim projektima i programima, obrazovnima i onima za žene; same romske organizacije ne posjeduju konkretne statističke podatke o svojoj populaciji, a isto ne posjeduju niti mjerodavne državne institucije, odnosno, potonje se pozivaju na kritike dobivene od europskih instanci prema kojima se romsku populaciju ne smije prebrojavati. Stoga je dojam dobiven nakon provedenoga istraživanja da su odgovorne državne institucije ili nedovoljno zainteresirane ili neodređene prema romskoj problematici. Isto tako, iz vođenih razgovora se saznalo kako državne institucije ne odgovaraju na njihove upite i oni su svjesni da ih se ne shvaća ozbiljno. Sve se organizacije slažu u tome da nedostatni elementarni životni uvjeti ne omogućuju djeci završavanje škole. Osim toga, prema našim saznanjima ima još organizacija koje dobro rade, no nisu nam se ovom prigodom javile.

Romske organizacije su prilikom kontaktiranja i razgovora s nama iskazale interes za suradnjom i  veliku potrebu za razgovorom s pravobraniteljicom o problemima svoje populacije.

Zamjetno je da prepoznaju važnost problema nedostatne obrazovanosti djece, posebice djevojčica, te da uviđaju razloge toga problema. Iskazali su želju i volju za promjenom i poboljšanjem statusa romskih djevojčica i žena.

Pravobraniteljica se uključila u projekt obrazovanja Roma/kinja, potaknutog od Instituta Otvoreno društvo Hrvatska, za područje Belog Manastira, u trajanju od dvije godine (počevši od pedagoške/školske godine 2004./05.). Stručna suradnica za obrazovanje pravobraniteljiice za ravnopravnost spolova postavljena je kao pridružena članica evaluacijskog tima Projekta. Za potrebe  Projekta smo u kolovozu 2004. godine izradili/e spolno /rodno osjetljive indikatore prema  kojima će se odvijati praćenje i evaluiranje obrazovnih postignuća romske djece tijekom i po završetku Projekta, s obzirom na aktivnosti koje će se provoditi u predškoli, školi i zajednici.