1. ožujka 2006. Europska komisija je prihvatila Putokaze ka ravnopravnosti žena i muškaraca, smjernice za razdoblje od 2006.-2010. Jedna od smjernica je uklanjanje rodnih stereotipa u medijima: „Mediji igraju ključnu ulogu u suprotstavljanju rodnim stereotipima. Oni mogu pridonijeti predstavljanju realne slike i vještina i sposobnosti žena i muškaraca u suvremenom društvu izbjegavanjem njihova portretiranja na degradirajući i uvredljiv način.“ 

Šale i ravnopravnost spolova

Većina viceva i šala smiješni su nam zato što se zasnivaju na određenim, svima poznatim stereotipima. Kada se koriste kao opravdanje za diskriminacijske stavove ili ponašanja, kada promoviraju uvredljive, ponižavajuće ili podcjenjivačke stavove o pojedinim grupama ljudi, stereotipi mogu biti izuzetno štetni.

Medijski sadržaji koji su objavljeni u dnevnom tisku uz opravdanje da se radi o „šalama“.

1. „Sestre će u toplesu skočiti u novi bazen na Fizikalnoj“, Slobodna Dalmacija 22.07.2007.

U članku o obnovi KB Split, modernizaciji opreme i uređenju bolničkih odjela, koji bi trebali pružiti bolju zdravstvenu njegu pacijentima i bolje radne uvjete medicinskom osoblju, u naslovu je urednik smatrao najvažnijim istaknuti „šalu“ ravnatelja prof. dr. Dujomira Marasovića o tome kako će na svečanom otvaranju pet sestara skočiti u toplesu. Novinar je u tekstu članka taj citat popratio komentarom „šali se Duje, a sestre umiru od smijeha“. Međutim, da svim sestrama takva primjedba nije niti najmanje smiješna, i da je nisu doživjele kao šalu, već kao uvredu, svjedoči oštra osuda medicinskih sestara putem njihovih strukovnih udruga („Sestre Marasoviću: Skidaj doktorice, a ne nas!, Slobodna Dalmacija, 26.07.2007.).  

Šala nije duhovita ako nekoga grubo vrijeđa.  Stavljati medicinske sestre, koje rade izuzetno zahtjevan, a vrlo često nedovoljno cijenjen posao, u ulogu manekenki koje bi trebale uveličati svečanost otvaranja bazena i to ni više, ni manje, skidanjem grudnjaka, nije i ne može se smatrati šalom. Reakcija sestara koje su tražile od predsjednice bolničke podružnice Strukovnog sestrinskog sindikata da „mora reagirati na ovaj seksistički ispad da bi se zaštitilo dostojanstvo profesije“ samo potvrđuje da takve „šale“ vrijeđaju one na koje se odnose.

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova osuđuje ovakve „šale“ kao neprimjerene i smatra da je izuzetno dobro što su sestre javno reagirale i nisu prihvatile medijsku prezentaciju uvredljive izjave kao „šale“. Na otvaranju bazena odjela Fizikalne terapije nitko ne bi trebao skakati u bazen u toplesu, niti medicinske sestre niti doktorice jer one imaju važnu društvenu ulogu, kao i njihovi muški kolege, i njihov se ugled ne smije narušavati neprimjerenim i uvredljivim „šalama“.

2. „Vidio sam ih oko 100 tisuća“, Slobodna Dalmacija 24. veljače 2007.

Na e-mail adresu Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova stigle su burne reakcije čitateljica na intervju s umirovljenim ginekologom dr. Srđanom Zavorovićem objavljenim u Slobodnoj Dalmaciji pod naslovom „Vidio sam ih oko 100 tisuća“. Na stavove iz intervjua javno je reagiralo i Povjerenstvo za praćenje i procjenu provedbe politike ravnopravnosti spolova u medijima Vlade RH (objavljeno u Slobodnoj Dalmaciji 27. ožujka 2007, str. 24). „100 tisuća“ iz naslova intervjua odnosilo se na ženske spolne organe. Novinar Milorad Bibić koji je vodio razgovor s ginekologom Zavorovićem u svom javnom odgovoru predsjednici Povjerenstva nastojao je trivijalizirati kritiku i ismijati prigovore Povjerenstva (objavljeno u Slobodnoj Dalmaciji 29. ožujka 2007. str. 24), podcjenjujući i vrijeđajući predsjednicu Povjerenstva i diskreditirajući rad Povjerenstva.

Osnovni problem spornog intervjua leži u činjenici da su dva muškarca koje obvezuju  kodeksi ponašanja novinarske i liječničke struke, u medijima, koje obvezuje Zakon o medijima, ismijavali najveću intimu žena. Odlazak ginekologu za većinu žena je stresan i velika većina žena, zbog neugode povezane s ginekološkim pregledom, ne odlazi ginekologu na redovite preglede koji su neophodni zbog reproduktivnog zdravlja tj. ranog otkrivanja bolesti koje, bez redovitih ginekoloških pregleda i liječenja, za mnoge žene mogu biti smrtonosne. Dok je smrtnost u Hrvatskoj od raka vrata maternice veća nego u zemljama EU, i dok godišnje od te opasne bolesti umire 200 žena, a otkrije se više od 300 novih slučajeva (objavljeno u Jutarnjem listu 26. siječnja 2007. povodom stručnog skupa „Spriječimo rak vrata maternice“) za svaku je društvenu osudu zbijanje „šala“ na račun intime žena koje posjećuju ginekologe. Takve „šale“ mogu itekako pridonijeti još većoj nelagodi i nepovjerenju pacijentica koje odlaze ili bi trebale ići na ginekološke preglede. Ginekolog koji svoje pacijentice promatra na bilo koji drugi način osim medicinskog i pamti ih po bilo kojem detalju intimnih dijelova tijela te se ne libi o tome pričati u javnosti, obeshrabrit će mnoge žene da odu ginekologu.

Neophodna je šira osuda javnosti takvih „šala“ i onih koji ih zbijaju i objavljuju.

3. „Đogašu rođenje sina donijelo zlato“ (objavljeno u 24 sata, 4.4.2007.)

citat članka:

„Ovo vam je moja kćerkica Eva. Kad sam nju dobio, izgubio sam broncu u Montrealu, rekao je Teo Đogaš u šali i dodao: - Sad sam dobio sina i evo postao svjetski prvak. Čini se da će za zlato na OI-ju u Pekingu trebati poraditi na još jednom sinčiću.“

U tradicionalnoj hrvatskoj kulturi, koja se sporo počela mijenjati, i u društvu u kojem je  sasvim normalno zbijati šale na račun rođenja sina ili kćeri („Rodio se sin“ ili „Rodilo se dite – kad se radi o kćeri!“), te osjećati poseban ponos i dostignuće zbog rođenja sina („Prvo pa muško!“) ovaj članak je, vjerojatno, prošao nezapaženo ili je prihvaćen kao  duhovita primjedba. Pod pretpostavkom da je zaista izgovorio ove riječi, Teo Đogaš je njima zapravo izrekao vrijednosni sud kojim je diskreditirao vlastitu kći, povezujući je sa svojim neuspjehom u sportu, gubitkom brončane medalje, a istaknuo posebnu vrijednost sina, povezujući ga sa svojim najvećim uspjehom, osvajanjem svjetskog prvenstva.

Javne osobe su odgovornije za izgovorenu riječ jer one, preko medija, dopiru do velikog broja ljudi. Medijska odgovornost u ovom slučaju obuhvaća i isticanje naslova - „Đogašu rođenje sina donijelo zlato“ - kojim se potvrđuju i promoviraju stereotipi, umjesto da im se suprotstavlja.

Diskriminacija po spolu u ovom je primjeru stvarno i izravno vrijednosno razlikovanje sina i kćeri na temelju  očevih osvojenih tj. neosvojenih medalja u sportu. Simpatije koje javnost gaji prema pojedinim ličnostima, koje su medijski promovirane kao uzori – ne bi smjelo biti opravdanje za riječi kojima omalovažavaju bilo koji spol, čak niti u „šali“.